Pomaknuti noir

Pola godine nakon domicilne premijere filma i poprilici osam mjeseci nakon što se u ovdašnjim knjižarama pojavilo prijevodno izdanje knjige po kojoj je on snimljen, na DVD-u se konačno pojavila adaptacija romana Skrivena mana glasovitog američkog postmodernista Thomasa Pynchona. Ono „konačno“ odnosi se na podatak da se još početkom godine u domaćim multipleksima najavljivala distribucija filma, da bi se unatoč nominacijama za Oscar u kategorijama najboljeg adaptiranog scenarija i najuspjelije kostimografije te nominaciji za Zlatni globus za najbolju mušku ulogu od distribucije jednostavno odustalo. Bit će da su distributeri zaključili kako razmjerno hermetično djelo teško prepričljiva sadržaja u kojem ni uz najveću koncentraciju nije moguće registrirati sve likove i njihove odnose ni pohvatati konce priče, ima slabe izglede za bilo kakvu komercijalnu eksploataciju, pa da ga u skladu sa samonametnutim kulturnim provincijalizmom prema kojem na repertoaru nema mjesta za ambicioznije i nagrađivane europske i neholivudske te osebujnije američke filmove nema smisla ni prikazivati. Djela prema mnogima najboljega suvremenog američkog prozaika općenito se drže nemogućima za ekranizaciju zbog nepridržavanja kompozicijskih i narativnih standarda, miješanja „visokog“ i „niskog“, posezanja za crnim humorom, groteskom i gdjekad apsurdom te elaboriranja tema poput paranoje i otuđenosti uz naglašavanje ekscentričnosti podjednako u profiliranju nerijetko jednodimenzionalnih likova kao i u njihovu izgledu, djelovanju i bizarnim dijalozima.

Parafraza Leonardove Posljednje večere u filmu

U Skrivenoj mani Pynchona zatječemo na terenu film noira i tvrdokuhane proze Dashiella Hammetta i Raymonda Chandlera, odnosno najkonkretnije Chandlerova romana Dugi oproštaj, a redatelja i scenarista Paula Thomasa Andersona, jednog od najvažnijih američkih filmaša današnjice, na terenu adaptacije tog romana u režiji velikog Roberta Altmana, jer scenografski, kostimografski i ugođajem sjajno rekreiran Los Angeles 1970. kao da je prenesen iz Altmanova remek-djela. No, Andersonovo sedmo dugometražno ostvarenje više podsjeća na kultnog Velikog Lebowskog braće Coen. Jer, osim grubog izvanjskog izvedbenog i narativnog okvira te generalnih obilježja nekih sporednih likova ništa ovdje nije „onakvo kakvo bi trebalo biti“. Losandželeski privatni detektiv Larry Sportello zvan Doc (Joaquin Phoenix) ne izgleda poput pravoga detektiva već je raskuštrano dijete cvijeća u sandalama i havajkama, koje baš u svakoj prilici nemilice „šmrče“ i „duva“ i svojoj frizuri posvećuje osobitu pozornost. Sveznajući glas u offu koji gledatelje vodi pričom nije Docov, već pripada njegovoj bivšoj djevojci Shasti Fay Hepworth (Katherine Waterston), oko čijeg će se pretpostavljenog nestanka i zavrtjeti zaplet, povezan s također nestalim građevinskim mogulom Michaelom Mickeyjem Wolfmannom (Eric Roberts), ubojstvom psihijatra Rudyja Blatnoyda (Martin Short), pojavljivanjem također nestalog vladina „antisubverzivnog agenta“ Coya Harlingena (Owen Wilson) i s još dosta toga. Likovi koji makar formalno pripadaju žanru noira i hard-boileda su oni agresivnog i kako će se pokazati kriminalu i korupciji sklona detektiva Bigfoota (Josh Brolin), njegova za priču suvišnog kolege Sauncha (Benicio Del Toro) i dakako frivolnih djevojaka i fatalnih zavodnica.

Izbor 1970. godine kao vremena zbivanja i Pynchonu i Andersonu omogućava da progovore o kontekstu vremena, o strahu koji uoči suđenja Charlesu Mansonu vlada L.A.-om, što policiji omogućuje odriješene ruke te primjenu i bezrazložnog nasilja učinkovito predočena u scenama Docova obaranja na tlo i njegova krajnje ponizna klečanja pred ulazom u policijsku postaju. No u svemu je neprekidno razvidna ironija sa zadrškom, od spominjanja Crnih pantera i Vijetkonga do umetanja motiva filonacizma, policajaca kao televizijskih i filmskih junaka te Johna Garfielda kao Docova omiljenog glumca. To je sasvim logično, jer u društvu u kojem se kreće Doc je crna ovca, baš kao što je to na početku 50-ih, u vrijeme senatora McCarthyja, bio i Garfield, kojemu je zbog nepristajanja na prokazivanje navodnih komunističkih simpatizera među kolegama uništena karijera, da bi od posljedica ubrzo i umro.

Ono što se može prigovoriti podjednako i Pynchonu i Andersonu nije mjestimice nezgrapno spajanje bizarne detektivske storije s podjednako čudnom ljubavnom pričom te socijalnim komentarima i komedijom, već ponajprije derivativnost jer smo, osobito u Andersonovu slučaju, sve to već negdje mogli vidjeti, primjerice u spomenutim filmovima Altmana i braće Coen. No to ne znači da Skrivena mana, u koju je zgodno umetnuta i asocijacija na Leonardovu Posljednju večeru, nije iznimno sugestivno režirano, impresivno kamerom redateljeva stalnog suradnika Roberta Elswita snimljeno, njemu zahvaljujući i fascinantno atmosferično te odlično glumljeno i u cjelini vrlo uspjelo djelo.